Nekoć davno čitala sam bajke

Nekoć davno čitala sam bajke

Nekoć (ne tako davno) živjela sam mala ja. I imala divne knjige prepune divnih bajki. Ovih dana prelistavala sam svoje stare knjižice, one koje sam dobila prve u životu. Već odavno zalijepljene s nekoliko slojeva selojtepa, načete zubom vremena, ali i dalje svejednako postojane. U njima su, uz potpise četverogodišnje (opet) mene (neki bi ih nazvali prostom destrukcijom i knjižnom blasfemijom) koja tek uči pisati pa slovo N zapisuje na neki neartikuliran, krumpirast i sebi jedinstven način, zapisane neke od najdražih mi bajki. Čudesne su to priče koje su me od malih nogu poučavale. Zbog njih sam maštala, zbog njih plakala, ponekad i strahovala, no zbog njih sam čitala i nastavila čitati tijekom života. Svaka pročitana bajka imala je svoj smisao i svoju ulogu u mom životu. Zajednički nazivnik bila im je vjera u dobro. Svi bismo trebali biti dobri ljudi i težiti pravdi, učiti to odmalena, zar ne? Vidjeti ono loše što čine negativni likovi u bajkama i truditi se ne ponavljati njihove ružnoće. No nisu svi oduševljeni didaktičnom ostavštinom bajki.

Neki znanstvenici tvrdili su da su bajke suviše surove za djecu jer djeca ne mogu shvatiti zašto je vještica pokušala pojesti Ivicu i Maricu, kako je vuk progutao bakicu (a lovac Luka ubio vuka), kako je Cvilidreta mogao uzeti kraljičinog sina, kako kuća tamo neke babe Jage ima noge, kako je djevojka mogla šutjeti sedam godina kako bi spasila dvanaestoricu svoje braće koje je zla čarobnica pretvorila u gavrane, a u konačnici ni bajkovitu činjenicu da su sve dobre osobe lijepe i mlade, a one zle ružne i stare. Mnoge plaši metaforika izraza pa često misle da će naivni dječji umovi pomisliti da je doista moguće probuditi se od poljupca, razgovarati sa starim mačkom kojemu obuju čizme ili da će, kad mama napusti kuću, vuk pokušati pojesti njih i braću. No ne znaju da djeca nisu toliko lakovjerna. 

S druge strane, Albert Einstein navodno je tvrdio da roditelji, žele li da im djeca budu inteligentna, svakako svojoj djeci trebaju čitati bajke. Arhetipski likovi zapravo utječu na formiranje mladoga bića, a ponekad i nas starije podsjete na životne važnosti. Iako su bajke isprva prenošene s koljena na koljeno, usmenom predajom (a kao takve, zasigurno su bile produkt neiscrpne mašte nečijih majki i baka, očeva i djedova, nepoznatih bajkoslovaca), neke od najpoznatijih bajki zapisane su početkom 19. stoljeća perom najvećih: braće Grimm, Charlesa Perraulta, Andersena, naše Ivane… Osim razonode i uloge koju danas ima moderna tehnologija, imale su još jednu važnu ulogu. Naime, prenosile su vrijednosti i pravila koji bi i danas trebali biti primjenjivi, ali se prečesto zaboravljaju, odjeveni u odijelo površnosti i težine stvarnosti. I danas bismo trebali znati da odijelo ne čini čovjeka (pa žabac ili zvijer najčešće nisu samo to, već su, kao luk, tvoreni od slojeva i slojeva ljudskog materijala: nesigurnosti, sreće i tuge, nesavršenosti, samoće, ljubavi), da ne treba u potpunosti vjerovati drugima (jer vuk u janjećoj koži i dalje biva samo vuk, a jabuka istovremeno može biti i slastica i otrov), da su životinje naši najbolji prijatelji (pa će učiniti sve za nas - u bajkama, primjerice, dopuste da ih netko transformira u kočiju ili pak pomognu u spremanju zimnice i odvajanju zdravog zrnja od onog nezdravog, a u stvarnom životu nas raduju svojom pojavom, prate nas kao sjena Petra Pana i paze na našu liniju pa pojedu svu našu hranu, čokoladu ponajviše), da pazimo na svoje stvari (i ne gubimo cipele u ponoć), da ne upadamo u loša društva (družeći se s hajducima, a onda letimo na letećim tepisima i dozivamo duhove iz svjetiljke), da u svakom životnom razdoblju treba zadržati malo djeteta u sebi (i u džepu malo vilinske prašine koja će nas podići u teškim trenutcima), da istina uvijek ispliva na vidjelo (poput tajne careva, onoga u novom nudističkom ruhu i Trajana koji ima čudnovate uši – ovdje se možemo zapitati i je li iskrenost nužno iskrenost ili je i poruga?), da ne treba biti ohol (poput mladih princeza koje ismijavaju svoje prosce jer bi u zrelijim godinama mogle postati osuđene na Tinder) ili da je pretjerana osjetljivost (princeze na zrnu graška) pomalo čudna pojava u doba Dormeo madraca, da svakodnevno rastemo i svaki nas novi dan čini ljepšima – iznutra i izvana (poput maloga ružnoga pačića), da se u svakom skriva neki talent (čak i ako je riječ o muzikalnom pijetlu, mačku, psu ili magarcu), da svoje starije treba poštovati (u protivnom će nas dograbiti pravda u obličju Stribora, a u stvarnosti bi riječ bila samo o životu i vremenu), da prava ljubav uvijek pobjeđuje (dokaz su SVE bajke IKAD)...
Nekoć davno čitala sam bajke, a danas? Danas čitam štošta, uključujući i bajke. Želim vjerovati da su bajkoviti sretni završetci i dalje mogući. Čak i u ovom neizvjesnom i suludom svijetu.

 

Iako mnoge bajke danas mogu djelovati poprilično politički nekorektno, grubo ili pak naivno, ipak je lijepo čitati ih i vjerovati u čaroliju svijeta u kojemu zlikovci dobiju zasluženo, pravda pobjeđuje, a svaka društvena devijacija, nasilje, mržnja, siromaštvo, samoća, glupost, izdaja (kao i svaka druga kriva drina) se ispravljaju. Doista, u ovom svijetu koji nas i sam po sebi svakodnevno iznenađuje svojim tužnim činima bilo bi lijepo odživjeti svoje dane bajkovito, a na kraju vlastitog dugoga životnoga lista zapisati: „I živjeli su sretno do kraja svog života.“

(MM, 3. 8. 2019.)