(Biblioteka Vjeverica/Mladost Zagreb, 1988.)
Svako mjesto ima
svojega osebujnoga predstavnika. Ponekad ih karakteriziraju zanimljive vizualne
osobitosti, poput posebnog stila odijevanja, frizure ili životinja koje glume
modne dodatke. U najviše slučaja ipak ih posebnima čini njihov karakter. Oni su
brbljivci ili mudraci, koriste originalne riječi ili pak poseban pristup
komunikaciji. U svakom slučaju, o ovakvim ljudima bez kojih povijest ne bi bila
ista vrijedi govoriti.
Jedan od takvih unikata
ljudskoga roda svakako je i barun Münchhausen kojega je u svojim pričama naslovljenima
„Pripovijest baruna Münchhausena o njegovim čudesnim putovanjima i kampanjama u
Rusiji“iz 1785. godine opisao njemački književnik Rudolf Erich Raspe. Priču o
navedenom velikašu dopunio je pjesnik Gottfried August Bürger. U šezdesetak priča utjelovljen je lik koji pomalo
podsjeća na povijesnog baruna Karla Hieronymusa Freihera von Münchhausena koji
je živio u vrijeme nastanka zbirke pripovijedaka (1720. – 1797.), ali ta
sličnost veoma je uznemiravala stvarnog baruna.
No po čemu je to
Münchhausen toliko poseban? Riječ je o sjajnom pripovjedaču čije su priče
ispunjene preuveličanim pričama koje svojom hiperboliziranošću dokazuju da je
riječ o izmišljotinama. Za razliku od Cervantesova Don Quijotea koji se čini nesvjesnim svoje ludosti, Münchhausen je sjajan (samo)manipulator koji s lakoćom izgovara laži i koještarije. Osim što je sjajan verbalist i poznavatelj humora,
ludistički nastrojeni barun koji u svim svojim pričama ispadne junak, svjestan
je važnosti prekoračivanja granica ludosti:
„Vjerujte samo, ozbiljna gospodo, pametni ljudi rado luduju.“
Njegove su priče izvan
svakoga razuma pa tako u jednom trenutku završava na Mjesecu ili pak
pripovijeda o svojim čudesnim životinjama. Te priče nerijetko zvuče poput
parodiranih prispodoba:
„Zečica se u trčanju okotila, a moja se kuja oštenila, i to: zečica je dobila isto toliko zečića, koliko je kuja štenadi. Instinktivno su zečići udarili u bijeg, a psići se dali u lov, i ne samo da su lovili, nego i ulovili. Tako sam na kraju lova imao u jedan mah šest zečeva i šest kerova, iako sam lov započeo samo s jednim jedinim.“
Patološki lažljivac i
zabavljač, Münchhausen u svojemu pripovijedanju pomalo podsjeća na
dekameronovske ili orijentalne priče iz Tisuću i jedne noći. Baš kao što se
likovi u Dekameronu zabavljaju pripovijedanjem, a Šeherezada pokušava sačuvati
život, Műnchhausen čini isto: svoje slušatelje pokušava veselo razonoditi, ali
ujedno pred njima i sačuvati svoj „plemićki život“ koji treba biti uzvišen i
herojski obilježen. U to ime, barun govori:
„Da, kako rekoh, treba čovjek da se zna snaći na ovome svijetu.“
Lik šašavog i
preintenzivnog baruna zabavljača svoje mjesto pronalazi i danas, u kazališnim
komadima (osobito je zapamćena monodrama Vilija Matule) i školskim čitankama, a
svojom liričnom slatkoćom pripovijedanja Münchhausen je dao pouku i brojnim književnim
i filmskim likovima koji su nastupili u stoljećima nakon njega. Onom na početku spomenutom osebujnošću i svojom sklonosti velikim pričama uvelike podsjeća na modernoga čovjeka koji svoje priče i impresivne pothvate rado dijeli sa širom javnošću putem društvenih mreža; svojih je smicalica o velebnom životu svjestan, no one ga ne čine nesretnim. Naprotiv, taj je sitni hedonizam pripovijedanja lovačkih priča dokaz unutarnjeg ljudskoga plama. Jer, kako kaže:
„Prisutnost duha, to je duša muževnih djela.“
(MM, 1. 9. 2019.)
Primjedbe
Objavi komentar