Glasna ženska poezija: o muzama, mačkama i pjesnikinjama

Monika Herceg, Lovostaj.
(Naklada Turk i Jesenski, 2019.)

Grčka mitologija poznavala je devet muza, zaštitnica umjetnosti. Njihov čuvar bio je Apolon, bog ljepote. Ljepota umjetnosti bila je veoma važna. Kićene riječi ukrašene poput grčkih stupova bile su važne muzi Erato, zaštitnici ljubavnog i himničkoga pjesništva koja je redovito uza se nosila liru ili grči instrument kitaru. Žensko biće čuvalo je i širilo, kako navode Grci, lijepu riječ i sladak stih, unoseći u svijet izuzetnu finoću poezije. No, s obzirom na to da se vremena mijenjaju, danas žena više ne čuva pjesmu i ne glumi joj advokata; te su se uloge danas zamijenile pa pjesma govori u korist žene. O tome svjedoči didaktnično-socijalna zbirka poezije „Lovostaj.“ mlade, ali vješte pjesnikinje Monike Herceg.

Autorica svoju drugu zbirku posvećuje svojoj kćeri, ali i pjesnikinjama, dajući naslutiti da je riječ o sadržaju posvećenu ženama, nalik pravoga girl-power diskurza. U 52 pjesme njezin lirski subjekt problematizira patrijarhat, dajući naslutiti obranu ideje feminizma. Zbirka počinje poetskim prologom u kojemu se tekstualna Eva obraća svom tekstualnom Adamu:

„I ja te volim Adame, ali moraš razumjeti

da više nisam žena otkad smo pojeli voće.“

Ovim stihovima može se uočiti kako jasno, ranjeno i duboko promišlja o obilježju ženskoga bića i činjenicama da se na njezina pleća sve češće stavlja teret klasificiranja, predrasuda i nametnutih normi/zadaća, a sve manje je se doživljava kao biće. Osim Eve, Herceg u svojim stihovima oživljava i duh drugih povijesnih žena, ženskih književnih likova i pjesnikinja (primjerice, Veneru, Mariju, Anu Karenjinu, Veru Rubin, Maryan Mirzakhani, Emmy Noether, Demetru), ali  i hrvatskim i svjetskim kažnjenicama čiji zločini nastaju prizvani nasiljem ili nestabilnošću psihe (stavljajući pritom ženska imena u pozitivan i u negativan kontekst).

Progovara se i o majčinstvu, trudnoći, tjelesnim promjenama i sramu koji se zbog svih tih promjena javlja, ponovno opterećeno društvenim nametima. Hercegičin lirski subjekt pod snažnim je stihom, širinom mašte, filozofičnosti i vokabulara zatrpan je u vlastitim strahovima i borbi za neuvjetovanim životom o kojemu bi odlučivali stari običaji, tetke sveznalice ili muškarci:

„Bog često traži da skočim

poput prvorazredne ptice

i preskočim njegovu sjenu

Sjena je često tako velika

da moje oči nikad

ne izađu

iz mraka“

Snagu riječi pjesnikinja uviđa i sama pa ponekad tvrdi: „Šutim dokle sežu rečenice“. U drugim pak situacijama one su rašpa koja ranjava:

„Ako me dotakneš

probudit ćeš pištolj

koji spava ispod jezika“

Nerijetko unoseći motiv mačke kojim se možda pjesnikinju želi opisati karakteristikama ove životinje, lukave, inteligentne, one kojoj su razvijena osjetila i koje žive kao individualisti kojima je teško nametnuti ono što ne žele, stvara se mišljenje:

„Kažem mačka, mislim poezija.“

Mačka, imenica ženskoga roda, biće koje mimoilazi predrasude. Biće koje jednostavno živi u punini svoga bića, onakvo kakvo jest. Kao muza. Kao umjetnost. Kao pjesništvo i kao one koje ga dišu, pišu, rađaju.

(MM, 10. 9. 2019.)