(Znanje, 2019.)
Sjevernoirska borkinja za mir, ujedno i dobitnica
Nobelove nagrade za mir 1976. godine, Mairead Corrigan, izjavila je: „Sasvim
sigurno je došlo vrijeme da naš ljudski identitet za nas postane najvažniji: da
naše zajedničko biti čovjek
prepoznamo kao naš prvi identitet; da smo prije svega ljudi koji su rođeni u
ovom današnjem svijetu da bi bili voljeni i da bi voljeli – mi smo povezani
jedni s drugima i potrebni smo jedni drugima.“ U današnjem užurbanom svijetu
okupanom površnostima, izuzetno brzo blijedećim čudesima i gubljenju pojedinca
u svim moralnim labirintima, često se zaboravlja na ljubav. Okolina koja nameće
identitet pojedincu ne poštuje ljubav, ona je za nju strano tijelo, „Englez u
New Yorku“ – rekao bi Sting. Granice države ne poštuju granice čovjeka i čine
da se isti izgubi sam u sebi. No što se dogodi kad se „Englez vrati u Englesku“
iz svijeta u kojemu je naučio živjeti?
O ograničenjima (političkim/državnim, sociološki,
duhovnim) govori i roman „I sunce je zvijezda“ Nicole Yoon. Djelo govori o
tinejdžerki Natashi (Tashi) Kingsley, Jamajčanki koja u provodi svoj posljednji
dan u New Yorku (prije deportacije nje, roditelja i mlađega brata). Tijekom tog
teškoga dana upoznaje mladoga Amerikanca južnokorejskih korijena, Daniela Ja
eHo Baea koji tog dana treba otići na razgovor o studiju na Yaleu (u nadi da
udovolji svojim roditeljima koji ga silom žele amerikanizirati, kao što to čine
s njihovim starijim bratom Charliejem). Dotaknuti prstom sudbine, dvoje mladih
se zaljubljuje.
Roman je pisan u obliku zapisa različitih osoba,
izgovaran iz prve osobe i drugačijih perspektiva u kojima se sadržavaju
promišljanje o sudbini, lamentiranje o filozofiji, ljubavi, vjeri, razumu i
srcu, borbi između znanosti i humanizma. Jer, doista, kako objasniti neke
neobjašnjive događaje u životu?
Tekst
je snažno obilježen boljeticama modernoga društva koje odnarođuje pojedince i smješta
ih u novi kontekst. Svojevrstan je ovo manifest migracija, istup iseljenih
osoba u traganju za vlastitim „ja“ koje polako, ali sigurno uspijeva ishlapjeti
u dalekom svijetu koji je lišen onoga zajedništva, sigurnosti i snage mjesta u
kojemu su rođeni.
„Svi će vam iseljenici reći da je za preseljenje u novu zemlju potrebno mnogo vjere. Čak i ako si čuo priče o sigurnosti, mogućnostima i blagostanju, i dalje je to velik korak. Odvajaš se od vlastitog jezika, vlastitog naroda, odlaziš iz vlastite zemlje. Odlaziš iz vlastite povijesti. Što ako priče koje si čuo nisu točne? Što ako se ne uspiješ prilagoditi? Što ako u novoj zemlji budeš nepoželjan?“
Identitet
često ostaje sačuvan tek u imenu, predstavniku staroga života koji vječno
smješta osobu na karti, podsjeća na stare nade, želje, potrebe i život koji se
živio nekad davno, negdje daleko, u zemlji čija realnost zarasta poput vrta i
postaje poput sna – nešto lijepo (ili možda ružno?) što je nekad bilo, no više
nije:
„Imena su moćna. Istodobno vam označavaju identitet i lociraju vas na zemljovidu, ali i u vremenu.“
Konačno,
osim straha, svaki iseljenik u sebi nosi nadu. Nadu da će vrli novi svijet
otvoriti nove karte, bolje od onih prethodnih. Da će dopustiti onom utemeljenom
„ja“ novo ruho, novu ulogu, novu ljubav, novi život. Taj život rasplamsat će
upravo nada, dajući srcu nov zvuk otkucaja:
„Nada je ono pernato biće. Osjećam kako mi maše krilima u srcu.“
(MM, 29. 9. 2019.)
Primjedbe
Objavi komentar