Jan Bolić, Trenutci
(Beletra, 2019.)
U
vremenima u kojima je svaki naš trenutak prožet neizvjesnošću i tremorom sive svakodnevice,
okupana jednostavnom zahvalnošću i šalicom tople kave rodila se sitna zbirka
poezije mladoga poete Jana Bolića nazvana jasno – „Trenutci“. Poput feniksa iz
pepela, ova je zbirka (prvotno objavljena 2016. godine) doživjela prošle
godine svoje drugo izdanje u izdavačkoj kući Beletra.
Bolićeve
pjesme snažno promišljaju o onim najsitnijim česticama čovjeka i njegova
postojanja. Stihovi su to koji izbjegavaju tijelo i opipljivo; u središtu
Trenutaka nalazi se samo bivanje. Pjesnik (o kojemu književna kritičarka Alis
Marić nadahnuto piše: „Bog ima dobar plan za svačiji život pa tako i za Janov.
Pisanje. To je Janova misija koju
itekako dobro ispunjava iako na raspolaganju ima samo jedan prst. Palac desne
ruke.“) u svoju poeziju utkao je izuzetno promišljanje o vlastitom bivstvu
vidljivo u stihovima: „Da izađem iz sebe, / i zamijenim se za tebe. / Ali samo
na trenutak / da odmorim se od sebe, ponekad.“ Među Janovim pjesničkim motivima
svoje mjesto su pronašli kava, nebo, čak i jedan nesretni mrav. Pjesme su
životne, nepretenciozne, ovjenčane simpatičnim sjedilačkim običajima ispijanja
kave i oblikovanja misli.Njegov pjesnički alter ego jest mudrac, filozof svakodnevice, učitelj koji nas podsjeća na ono što smo, u pomutnji vlastitih užurbanih koraka i velikih žudnji, zaboravili.
U
četiri dijela, koliko ih ova zbirka ima, pjesnik progovara o najljepšemu u
životu. Prvi dio, „Moji trenutci“, mogao bi se opisati riječju introspekcija.
Samoća u kojoj ono sitno „ja“ skida maske i uči o sebi i svijetu ispričana je
stihovima: „Nebo mi priča / da se može letjeti, / priča mi da se može, / samo
naučiti treba.“ U drugom dijelu („Za sreću je potrebno malo“) lirski subjekt
evocira sreću i životnu ljepotu. Ovi motivi povest će čitatelja ka ljubavi („Ljubav,
ljubav… ah, ta ljubav“), ljubavi za kojom se traga, ljubavi koja bježi, ljubavi
koju je teško jasno opisati, ali je ona ipak prisutna. Završni dio, svojevrstan
„memento mori“ naglašava važnost ljudskih djela, snova, vjere, zagrljaja…
Konačno,
Bolićev lirski subjekt blizak je i pomiren s mirom za kojim brojni ljudi
tragaju. On glasno govori: „Lijepo je, najljepše (…) / u malenom kutu mira, u
kutu mira gdje vrijeme stoji. / U kutu mira u kojem nema, / ni straha, / ni
boli.“ Ovim se riječima mladi pjesnik, čovjek od jedva 25 godina, pokazao vedrim
i lepršavim autorom zrelih misli, čovjekom koji cijeni i prirodu, i vjeru, i
misao, i osjećaj. Osluškivanje Janove poezije izazvat će radost, ljubav,
zahvalnost, suosjećanje, pred nas će postaviti ideju da sami, sitnim zrncima životne prašine, tvorimo svoju sreću te nas podsjetiti na sjaj i veličanstvenu prolaznost jednog neuglednog malog trenutka. Nezaustavljivu mijenju trenutaka trebamo iskoristiti najbolje što možemo jer trenutci su tek krhke latice sivoga maslačka - u jednom trenutku imamo ih u šaci, u drugoj već tiho sipe kroz naše prste bez naše kontrole.
(MM, 16. 3. 2020.)
Primjedbe
Objavi komentar