Djevojčica koja je jela kamenje

Sanja Domenuš, Djevojčica koja je jela kamenje
(Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Stupno, 2019.)

Dugo nisam plakala ganuta kakvom dobrom rečenicom. One prijemčive uglavnom ostanu zapamćene neko vrijeme, a onda se izgube u žestokom rasporedu. Zadnje suze izmamio mi je u srednjoj Crni mačak Edgar Allana Poea (zanimljivo, i on je bio alternativni fakin u svoje vrijeme!). Čitajući zbirku pjesama Djevojčica koja je jela kamenje (Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Stupno, 2019.) sisačke pjesnikinje Sanje Domenuš vratila se ona jeanvaljeanovska/goriotska književna patnja, suosjećanje s likovima kojima izuzetno teškim biva distanciranje od socijalnoga jada. Zbirka je koncipirana u četiri dijela (I. Djevojčica koja je jela kamenje, II. Rekvijem za Agatu, III. Život u zgradama, IV. Tuga je uvijek na istom mjestu) koji odišu refleksivnošću, intimnom šetnjom s boli. Za razliku od prijašnjih literarnih uradaka koje je iznjedrilo moćno pero pjesnikinje Domenuš, ova zbirka poezije znatno je krhkija, emocionalnija, zrelija, čak na trenutke tmurna, ali svejedno prožeta opijumskom puninom osjećaja, djelujući na čitatelja umirujuće, poput šetnje mirom i tišinom okupanim grobljem tijekom sunčanoga dana.

Ova zbirka kao da predstavlja pjesničko odrastanje, pisano suočavanje sa smrtnošću obgrljeno prisjećanjem. Lirski subjekt sjetno promišlja o svim sretnim i manje sretnim uspomenama, o dragim ljudima koji su nekoć gradili i njegov svijet, o poznatima, primjerice majci, baki i ljubavnom partneru, ali i o nepoznatim ljudima poput čovjeka koji je radio na željeznici. Spomenom „malih ljudi“ autorica naglašava društvenu okovanost, nemoć siromaha pred licem sustava, siromaha o kojemu davno prije našega vremena piše Vjenceslav Novak i istom onomu o kojemu aktualno govori Anočićev GospOUdinNOUbadi. Ogleda se to u stihovima pjesme tko se sjeća: „debeli političar s njim [se] rukovao / pazeći da ne zaprlja svoje novo odijelo / jer radničke ruke su prljave / jer radničke ruke su previše poštene“. Javlja se tu i dehumaniziranost grotesknoga društva koje nakon stričeva suicida i okrivljavanjem obilježenoga sprovoda uz smijeh i muhe nastavlja jesti, ne mareći za uže koje se još toplo njiše na mjestu odlaska, javlja se i snaga žene sačuvana u porugama zajednice i upornom radu dviju žuljevitih ruku, javlja se i žal za siromašnim, ali sretnim vremenima koja su nepovratno izgubljena…

 Domenuš nije pretenciozna pjesnikinja; ona potiskuje svoj poetski ego izmičući velikim slovima i interpunkciji, a čak se i njezin lirski subjekt dvoumi oko otkrivanja vlastita roda (u duboko intimnim pjesmama u kojima se javlja ljubavna čežnja dade se naslutiti pitoma žena, žena od krvi i mesa koja, kao i većina drugih žena koje nisu podlegle jadu današnjih insta-života, hrabro i uz očaravajući ljudski saudade progovara: „dragi moj… / sve je tako besmisleno / ti to znaš i oduvijek si znao, / ja smrti se ne bojim, / samo samoće“ (prije nekoliko godina).

Za razliku od onoga velikog K-virusa koji nas je ovih dana zadesio, toplina stihova ove zbirke osvještava nas: uspomene su najsmrtonosniji virus  na svijetu. S druge strane, pjesničko traganje za smislom, dostizanje prozirnoga cilja i njegovo stalno izmicanje (zahvaljujući življenju života nalik online gledanju filma u kojemu se uvodna špica pušta, ali ne i film jer za njega je nužna registracija koju si pak ne može svatko priuštiti) daje nam naslutiti  da je upravo traženje cilj jer ovakve snažne emocije kojima je prožeta Djevojčica koja je jela kamenje izazivaju još impresivniji rezultat: vrhunsku svevremenu poeziju. Drugim riječima, toplo-gorki stihovi kojima je Domenuš udahnula život svojim su postojanjem pobijedili smrt: oni ostaju zavjet vječnosti.

(MM 26. 4. 2020.)