O Utrobi

Zvonimir Grozdić, Utroba
(Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Stupno, 2019.)

Nakon – upotrijebimo hrabro naivan naziv – light zbirke o međuljudskim odnosima (zasnovanima na vječitoj diferenciji XY i XX kromosoma), istarski književnik Zvonimir Grozdić donosi nešto apstraktniju zbirku kratke proze. Utroba (Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture Stupno, 2019.) je splet neobično liričnih i slikovitih proznih tekstova. Uz roklicerovsku energiju (a potrebno je spomenuti da se u jednoj sporednoj izjavi – „Poštar je donio novu Roklicerovu knjigu. Ovog puta nepotpisanu, dodam tiho.“ – odaje blaga, ali emotivno moćna počast prerano preminulom književniku i glumcu Robertu Rokliceru), Grozdićev izraz odijeva apstraktnu jednostavnost te smiono ili surovo barata stilskim jezičnim sredstvima („Šutjet ću poput zaklanog goveda čiji je jezik u umaku od senfa serviran za toplo predjelo.“, „Razmišljam kako nam klamericom spajam obraze.“). Na trenutke, Grozdićev stil podsjeća na stil španjolsko-danskoga književnika Cristiana Crusata (Kratka teorija putovanja i jedna pustinja) te jezično oblikovanje Borisa Perića (Povijest paučine).

U središtu Grozdićeve zbirke nalaze se dva odnosa: muško-ženski u kojemu se jasno ocrtava komunikacijski prazna i potrošena veza dvoje ljudi čija inertnost rezultira krahom ljubavnoga odnosa te prijateljski odnos koji pripovjedač gradi s prijateljem Kizom, razmišljajući o sivilu koje nastupa nečijom smrću. U ukupno 51 lirsko-proznom tekstu Zvonimir Grozdić na površinu pušta introverta kojega uznemirava svijet koji ga okružuje („Vanjski svijet… toliko je različit da me neprestano plaši.“, „Mene, kao deklariranog introverta, plaši najezda onih koji čavrljaju o vremenskoj prognozi i poeziji. Jebe mi se za naoblačenje sa sjevera i melankoliju juga u pjesmama.“). Utroba je njegov privatni košmar koji nagriza nevrijeme unutrašnjosti, težina misli uzrokovana događajima „izvana“ Ta utroba ispisana je melankolijom koja, poput blagog lahora, sije sjeme ideje kako su „sve prave ljubavi tužne“, a time i ideju kako su svi hrvatski književnici okupani patosom i sivilom koje (na njihovu sreću) nije predano ekstrovertima.

U svom grubo-jednostavnom apsurdu Grozdićev pripovjedač  iznosi svoj jad i svoju nemoć: „Spakirao sam utrobu u šupljinu stabla. Moju masnu jetru grickat će vjeverice kad počnu snjegovi.“ Kontinuiran slijed tekstova na trenutke podsjeća na tijek romana, a osobito je zanimljivo književno manevriranje između naratora i njihovih pokretačkih energija: žena traži uzbuđenje, romantiku, tijelo, nešto što bi prekinulo vodostaj odnosa, a muškarac svoju fokalizaciju temelji na filozofskim promišljanjima, strahovima koje nosi u sebi i ne može ih jasno verbalizirati. Kao da na svojevrstan način pati zbog toga što sve njegovo (misli, želje, osjećaji) vrišti u njemu, ali ne uspijeva izići među ljude i očistiti nemir utrobe koja nosi težak jaram moralne, društvene i duševne otuđenosti.

(MM, 26. 4. 2020.)