Ivana Šojat, Zmajevi koji ne lete
Vremena su hladna, a takvi su i ljudi. Međuljudski odnosi, čak i najbliži, prijateljski i obiteljski, izgubili su notu odanosti, razumijevanja i ljubavi. Društvena, ali i ona pojedinačna zatvorenost koja konstruira prvu vrstu ograničenosti, dajući joj svojim primjerom plodno tlo za rast i razvoj gnjiloga sadržaja, ugrožavaju budućnost koja nas čeka. Ne čudi pritom izgubljenost koja pokorava ljude. Iako su stara vjerovanja smatrala kako zbunjen biva samo mlad čovjek, u današnje vrijeme ta teza pada u vodu. "I odrasli su često izgubljeni." tvrdi Ivana Šojat u svojem novom romanu Zmajevi koji ne lete, otvarajući čitateljima sasvim drugačiji pogled na obiteljske odnose i odrastanje mladoga bića.
Roman koji je pisan u prvoj osobi, iz perspektive srednjoškolca Marijana, započinje u Psihijatrijskoj bolnici u kojoj se Marijan budi nakon što je prethodno doživio napadaj uslijed pušenja osvježivača sa svojim također maloljetnim prijateljima. Prilikom buđenja dočekuje ga prijateljska pojava psihologa Roberta koji mu pokušava pomoći da se riješi osvježivača, tableta i cigareta, svih štetnih sredstava koje je Marijan konzumirao sa svojim prijateljima Cikijem i Dabom (Daliborom), a koje je buntovna trojka nazivala zmajevima od kojih lete.
Osim o problemu ovisnosti, roman snažno progovara i o obiteljskim nemirima u kojima dijete iz razrušene obitelji postaje predano samo sebi i vlastitim odlukama koje će ga (ili neće) odgajati i pripremati za život. Marijan je rastrgan između razvedenih roditelja, razumnoga, ali melankoličnoga oca (sitnija pogreška u pisanju jest upotreba dvaju različitih imena za isti lik - Zoran ili Mario?) te psihički rastrojene i egoistične majke Sonje koja se odrekla svojih prava jer vlastitoga sina, začeta u nesretnom braku, smatra pogreškom i pritom konstantno strahuje od njegovih poduhvata jer se boji onoga "što će selo reći". Prisjećajući se pokojne bake Mare (majčine mame) i bake Kate (očeve mame) te njihovih negativnih mišljenja o zetu, odnosno snahi, Marijan zaključuje:
"Ponekad sam znao pomisliti kako me zapravo cijelog mrze u dijelovima."
Dječaka koji je cijeloga života u potrazi za majčinom ljubavlju i odobravanjem oblikuju snažna unutarnja proživljavanja, povremeno praćena s mudrim rečenicama bake Kate koje su mu se usjekle u um. U njemu se rađaju dva glasa: glas-otac, dublji i autoritativniji glas koji redovito pobjeđuje, te glas-sin, piskutav dječji glas izgubljen u životu, baš kao što je i sam Marijan:
"Uporno sam šutio. Dugo smo šutjeli. Samo su ptice vani cvrkutale. Činilo se da na svijetu nema više nikoga. Čak ni nas. Da su na cijelome svijetu preostale još samo ptice i sunce."
Autorica značajno, ali suptilno, ne zakrivajući osnovne motive ovisnosti i rastrzanosti, ukazuje i na ostale mladenačke probleme: samoranjavanje koje se s mladićeva stajališta promatra kao potraga za ishodištem boli, prekidi mladenačkih veza koje odvode u ovisnost, bullying koji je osobito izražen među mladima (a može biti izuzetno poguban za psihu), društvenu obilježenost nesretnih osoba koje pokušavaju počiniti samoubojstvo (primjer je mladić Pljoki kojega svi izbjegavaju zato što se pokušao ubiti, ali Marijan u njemu vidi i svjetlost kad mu pomogne spasiti ptića sove).
Svojom aktualnom tematikom roman je sjajan tekstualan predložak za nastavu Hrvatskoga jezika od osmoga razreda naviše, ali ujedno i dobar podsjetnik odraslima kako je i njima dopuštena povremena izgubljenost. Sam naslov romana djeluje poput simbolična upozorenja i svjedoči o važnosti života lišena "letećih zmajeva"; umjesto zmajeva, porinimo u zrak bijele golubice koje će donijeti čistoću i jasnoću, ali i mir nemirnim dušama koje ne uspijevaju osvojiti nebeska prostranstva vlastitih života.
(MM, 11. 7. 2020.)
Primjedbe
Objavi komentar