Goran Gatalica, Jezero zmešaneh noči
(Biakova, 2020.)
Na
prijelazu iz devetnaestoga u dvadeseto stoljeće, tijekom godina koje su bile
izuzetno važne za simboličko, duhovno i nesvjesno obilježavanje lirike i
naglašavanje njezine snažne poruke, austrijski pjesnik Rainer Maria Rilke
zapisuje: „Stihovi nisu osjećaji… stihovi su iskustva.“ Time kao da je iznio
najveću historiografsku i književno-kritičku istinu: pjesnici koji su
progovarali o fikcionalnim emocijama i zamišljenim poetičkim „scenarijima“ teže
su nailazili na povjerenje čitatelja od čitatelja koji su u svoja djela unosili
tračak privatne „istine“. Zahvaljujući ljudskoj potrebi za tračevima, ali i nešto
manje negativno obilježenom općeljudskom suosjećanju/poistovjećivanju s tuđim
iskustvima, čitateljskoj publici izuzetno je godilo upoznavanje s pjesnicima i
njihovim sudbinama koje su, putem vlastitih lirskih subjekata, oživljavali u
svojim stihovima. Duh razdoblja koje je pojedini književnik nazivao svojim
vremenskim domom, a ujedno i umjetničkom odrednicom osobnoga stvaralaštva (koja
je izuzetno golicala maštu književnih historiografa, a isto nastavlja činiti i
danas) oduvijek su pridonosili popularnosti pojedinih tekstova. O jednakom
pristupu književnom diskurzu (ali i umjetnosti općenito) možemo svjedočiti i
danas: aktualne teme u kojima je usidrena svakodnevica sedam ljudskih
generacija (tihe generacije, baby boomera, generacije X, xenijalaca,
milenijalaca, generacije Z i generacije alfa) prizivaju sjećanja na iskustva u
kojima su navedene zemaljske generacije stasale, a istovremeno – slučajno ili
namjerno – pronalaze snagu u emociji koja je pokretala ljudski faktor i
stvarala iskustva. Iako ljudi češće romantiziraju daleku prošlost, onu koja
često zauzima nazivlje povijesti, protekla godina (dakle, recentnija prošlost) uzrokovala
je nastanak novih priča. Naime, stresna i uznemiravajuće neizvjesna
svakodnevica isprepletena bolešću, prirodnim katastrofama, gospodarskim krizama
i empatijom feniksovski uskrslom usred kaosa djelovala je
stvaralačko-katarzički na zagrebačkog pjesnika Gorana Gatalicu koji je upravo u
listopadu 2020. godine objavio svoju četvrtu zbirku poezije Jezero zmešaneh noči.
Riječ
je o zbirci koja djeluje poput snažnog statementa,
svjedočanstva još jednog u nizu teških povijesnih razdoblja. Kao što se može
naslutiti iz naslova zbirke, pjesme su pisane modificiranom kajkavštinom.
Gatalica se pokušava suprotstaviti mišljenju Antuna Šojata koji smatra da je
kajkavsko narječje „jezik stare hrvatske književnosti“. Želeći da se „kaj“
razvija u skladu s vremenom u kojemu živimo, udaljujući se od blata koje je
davnih godina opasavalo Gruntovec, zagorskih brega na kojima počivaju Kanonik i
Jožica Zgubidan ili pak sanjivog „kaj“ koje leži u retcima Domjanićevih zbirki,
Gatalica traga za prostorom u kojemu navedeni idiom može zvučati istovremeno
okretno, moderno i dojmljivo. Uz manja jezična posrtanja („vesmira“,
„lastovite“ i sl.), izvorno štokavski govornik ovladava kajkavskim izrazom,
utiskujući istodobno u njega ovodobne izraze (egzil, virus, karantena,
reciklaža, kataklizma…). Odvažno se čak prihvaća i kovanja neologizama poput
„egonauti“, označavajući tim terminom „nove generacije svemirskih putnika koje
su pale u zamku vlastitoga ega i uništile Zemlju“ (Svetleči liliputančeki), navješćujući pritom nadolazeću motivsku
sklonost zvijezdama, astralnim tijelima i nebeskim prostranstvima onoga što
naziva „vsemir“. Gataličin trud mogao bi se nazvati „stilističkim
iskorištavanjem govorne građe“ o kojemu je u pozitivnom kontekstu govorio
jezikoslovac Božidar Finka, smatrajući narječja i dijalekte znatno
zanimljivijima od standardnoga jezika na kojemu bi gotovo svaki hrvatski
govornik mogao komunicirati usmeno i pisano. U tom smislu Gatalica pokazuje
koliko je njegov diskurs snažan, tim više što se ne radi o njegovu materinskom idiomu.
Ukoliko bismo tražili moguće uzore, jezično bi mu blizak mogao biti Miroslav
Krleža koji u svojim Baladama Petrice Kerempuha (1936.) u hrvatsku književnost unosi
parodiranu kajkavsku riječ ispjevanu kroz ludistički karakter trubadurskog
komentatora aktualnih zbivanja. Gataličin se stil ipak ne bi mogao okarakterizirati
kao namjerno izazivanje podsmijeha sadržaju o kojemu se prikriveno lamentira,
njegov lirski subjekt ne pokušava pokuditi, nije angažiran pripovjedač koji
sebe smatra krležijanskom „svjetiljkom u tmini“, izdignutim sucem nadmoćnim
zbivanjima i likovima o kojima pripovijeda. Nasuprot tome, on sudjeluje u
promišljanju o svemu što se događa i gotovo uplašeno promišlja iz perspektive
maloga čovjeka, ne trudeći se zasjesti među zvijezde; one su rezervirane za
Tvorca. Dio je kaosa, ne odmetnut promatrač koji se na trenutke prati suborcem.
Gatalica u svoje tekstove unosi šopovsku rafiniraniju dosjetku upućenu
Svevišnjem, zvijezdama i „svijetloj samoći“ u kojoj pronalazi određenu ljepotu
i čistoću jer je povezana s Bogom. Kako navodi Zvonimir Mrkonjić u predgovoru
zbirke pjesama Nikole Šopa, „pjesnikova demijurška samoća samo je ishod moći
samosvojnosti opstanka njegove tvorevine.“ Isto bi se moglo reći i o Jezeru
zmešanih noči: samoća i smrt o kojima lirski subjekt govori postaju lakši teret
jer ih se dijeli s čitateljima. Oni će pružiti utjehu i podršku, umanjiti
tjeskobu i tugu, a uvećati čaroliju umjetnosti koju teške teme sa sobom donose.
Posvetimo
li pažnju tematskoj podjeli pjesama, možemo prepoznati nekoliko shematskih
motiva u kojima se ogledaju vjera, ljubav, smrt, strah, ljubav, umjetnost i
naklonost zvijezdama. U ukupno 57 pjesama osluškuje se neukrotivi Zeitgeist protekle
godine čija se umjetnička sjena ocrtava u trima dijelovima zbirke. Prvi dio,
nazvan Nore, nefkrotlive ceste, nore,
oblikuju pretežito socijalne teme. Riječ je o pjesmama u kojima se isprepleću
motivi smrti, bolesti (op. a. koronavirusa), migracija ljudi koji ostavljaju
domovinu, a u konačnici se javlja i motiv potresa (iako je najvjerojatnije
riječ o zagrebačkom potresu koji se zbio 22. ožujka 2020., pjesme se lako mogu
primijeniti i na banijski potres koji je 29. prosinca iste godine uništio velik
dio Petrinje, Siska, Gline i okolnih sela). Miješaju se pritom u stihovima snažne
emocije samoće („Pritiščeju nas zmešane noči, / Restače ves zgublenje.“, Jezero zmešanih noči), ljubavi („Treba
imeti / lubavi vu sercu / da se z rečmi zgrlje svet.“, Gutenbergova mašina za mertve reči), sjete nastale prisjećanjem i
nostalgije („Spomenki su nahrupili vu svet“) te straha i ponosa („Čemer i
strahi po Richterove lojtre. / Harc, poklem harca, harc.“, Čemer i strahi po Richterove lojtre).
Drugi
dio zbirke nazvan je Prošecija svetla v
požiraku, a u njemu čitatelj može spoznati izuzetno transparentan religiozni
karakter. Stihovi gotovo pa molitvenoga karaktera posvećeni su Bogu, Isusu te
Majci Božjoj Bistričkoj. Lirski subjekt promišlja o ljudskim grijesima kojima
smo svi podložni, a utjehu i sklonište pronalazi u Božjoj snazi. Divi se
Njegovoj snazi i znacima prisutnosti („Za zreloču reči je zaslužen / Stvoritel,
/ ona lastavička na protuletnem soncu / za teru živim najmenjšu / poniznu i
svetu reč.“, Zreloča najmenjše reči),
a naglašava i važnost Božjeg nauka u brizi o nemoćnima u kojima se često
običaji stavljaju ispred čovjeka („Preveč je svetkov, Cvetnih nedel,
šakramentov, / a tulike male svetla v našeh zgovorenih reči.“, Cukorasta mesečina).
Treći
dio, Dišeči bombeki verzušekov, mogao
bi se promatrati kao filozofsko-umjetnička dionica u kojoj se vrhuncem smatraju
ljubav i riječ. Zaziva se dom muza, mitološki Parnas („Parnasovske meštrije“), a
ujedno se traga za larpurlartističkim korijenima simbolističkih poetskih
„cvjetova“ koje su zasadili Charles Baudelaire, gore spomenuti Rilke, Breton,
Leopardi, Dragutin Domjanić, japanski haiku majstori i drugi vješti stihotvorci,
a u pjesme se upliću i latinske te francuske sentence kojima se želi naglasiti
povezanost sa simbolistima i njihovom naklonošću spram antike. S druge strane,
poprilično se oštro pristupa hrvatskoj ostavštini pronađenoj u inkunabulama:
„Tak pamtime coprije / tisučletne hištorije.“ (Malička, tisučletna inkunabula), no ovakav pristup ni ne čudi jer
srednjovjekovlje i predrenesansa donose prvotiskanice u kojima se javljaju odviše
vjerske teme, socijalni problemi i politička previranja čije sadržaje
simbolisti ne smatraju nimalo privlačnim i uzvišenim diskurzima. I Gataličin se
lirski subjekt, na tragu parnasovaca, primiče ideji kako pisani trag ne mora
nužno biti utilitaran kako bi ostvario svoju svrhu. Prvi dio zbirke odviše je
ljudski koncipiran, zastrašen ili u tuzi zastranio, drugi dio izuzetno je
bogobojazan, a treći dio zalazi u područje sulude hrabrosti, vulgarne odvažnosti
koja pokušava izbjeći odgovornost i lance svakodnevice kojoj su prva dva dijela
izložena. I lirski se subjekt naoko mijenja: prvoga pronalazimo u stresnom
promišljanju, drugog u molitvama, a trećeg u snobovskom sanjarenju. Zanimljivo,
u trećem dijelu zbirke pojavljuju se umjetnici, zanesenjaci koji tragaju za
uzvišenim postojanjem u ljepoti umjetnosti, u prvom dijelu javljaju se znanstvenici
Guttenberg i Richter, pa ipak, oba dijela povezuje središnji dio, alfa i omega
svega, okosnica srca i razuma – Bog.
Pjesmama
dominira slobodan stih, a ritmičnosti koje se ponekad dogode djeluju slučajno.
One se zasnivaju na zvučnosti kajkavskoga narječja koje samo po sebi posjeduje
urođenu melodičnost, ali i u ponekoj stilskoj figuri (primjerice, ponavljanjem:
„Mi sme sluge Tvega svetla. / Nebe nazveščuje miloserdnu nezahodnost.“, Sluge Tvega svetla). Nekoliko pjesama
zapisano je u prozi (Zvezdane reči, Verzotočni špancer), a pjesma Miloserdna reč Gosponova gotovo nosi
misalni karakter uz službu riječi (pet puta ponavlja se sintagma „Reč
gosponova“). Lirska pobožnost središnjeg i završnog dijela simpatično podsjeća
na humanističke autore hrvatske književnosti 15. stoljeća koji su često pisali
pjesme u čast zaslužnim ljudima. U Gataličinim se posvećenim pjesmama tako
nalaze svećenik Stjepan Kranjčić (Svedočanstva
o poniznem mešniku), Jakša Fiamengo (Komiška
pavučina), Joža Skok (Zmožne
garestinske luči).
Promotrimo li ovu pjesničku zbirku u cijelosti, možemo je metaforički zamijeniti čovječjim kosturom. U središtu se nalazi vjera, ono što pokreće duh, bogobojazno ljudsko biće koje vjeruje u više instance od svakodnevice koju mu nudi društveno – drugi dio čovjeka. Društveno, socijalno čine noge i ruke kojima se djeluje, alat kojim se postiže nešto dobro ili nešto zlo u ovom materijalnom okružju. Posljednji dio ovako konstruiranoga čovjeka bio bi onaj umjetnički, glava, jezik, razum koji stvara ideje (potpomognut srcem u kojemu kraljuje vjera, potpomognut rukama koje stvaraju). To trojstvo čini savršenstvo, sklad i život, omogućujući pojedincu da u osobnom unutarnjem „jezeru zmešaneh noči“ pronađe svoje svjetlo, svoju zoru koja donosi radost i snagu za prevladavanje svih prepreka. Upravo je to ono što nam svima u vremenima teške ljudske egzistencije, zastranjenog morala i pomućena uma u kojima čovjek teško može razlučiti tko je on sam treba, upravo nam ta čarobna moć zdravog tijela, snažne vjere i nepatvorenoga promišljanja može pomoći u stvaranju boljeg svijeta.
MM (9. 1. 2021.)
Primjedbe
Objavi komentar