Dražen Bunjevac, Iz mikeškog kuta
(Ogranak Matice hrvatske u Virovitici, 2019.)
Mikeši se nazivaju starosjedilačkim stanovništvom grada Virovitice. Smatrali su se paorima, seljacima i zanatlijama sklonima dobrom tudumu, ukusnom jelu i - ponajviše - najdražoj im ulozi društvenih kroničara koju su ostvarivali učestalim izokolnim šaljivim kritiziranjem svoje okoline i promatranju događaja u susjedskim dvorištima. Povodom 120. obljetnice novinstva u Virovitici Virovitičanin Dražen Bunjevac zvani Bera odlučio je dati svoj književni doprinos mikeškom identitetu te je objavio knjigu Iz mikeškog kuta.
Riječ je o zbirci sastavljenoj od 105 kolumnističkih tekstova koji su od svibnja 2015. do rujna 2018. godine objavljivani u lokalnoj tiskovini, Virovitičkom listu. Budući da su u središtu zbivanja aktualne virovitičke teme kojima autor (u pripovjedačkim cipelama Mikeša Bere čija su osnovna zanimacija kulturna i društvena zbivanja Virovitice i okolnih mjesta) prikazuje čitatelju suvremene događaje i osobe - iste one koje svakodnevno viđa na gradskim ulicama, tekstovi bi se mogli precizirati i, umjesto kolumnističke proze, prema uredničkom viđenju diskurza svrstati u žanr kozerije. Bunjevčev pripovjedač Bera u prvoj osobi svjesno objavljuje i vlastitu kritičnost i funkciju:
I za kraj ovog obljetničarskog komentara, svima koji s' zaslužni za neprekidno izlaženje ovog našeg cajtunga čestitam njijov dan, a onima koje u svojim pisan'jama malko bocnem i kritikom opatrnem se, dakako, uljudno klanjam i ispričavam, jerbo kakav b' ja to 'Mikeš' bijo kad neb' furtom prigovaro i mrmoljjo?!... Živli vi svi meni i zdravi bili i još mnogo lipi stranica pročitali! (Uz ove nov'ne i Mikeši još uvik žive!)
Nadalje, ovaj diskurz ostvaren je na duhovit, simpatičan i pripovjedno vješt način, jezično oblikovan „po mikeški“ (štakavskim ikavsko-jekavskim govorom) koji, doduše, povremeno lingvistički iščezava pod teretom standardnoga hrvatskoga jezika (štokavske ijekavštine) pa se vraća slijedeći linearnu liniju arhaičnoga govora domorodaca. Odlučuje se tako govoriti o zanimljivim nazivima koji uključuju semantičko-stilsku osobitost virovitičkoga govora:
Svim pravim Mikešima j' poznato da se 'Marinovom' zdavnja ide sam' jednom u životu s nogama naprid i to kad idete 'Bogi na istinu'. A znamo i to da mi voljimo u svom govoru ispušćat te suvišne slogove i slova da oduvik divanimo i pravimo tog govora po svom - da nam bude laglji! E, sad... Marin, Marinko, Marinković je k'o ime il' prezime ritko kod nas i sve mi se čini da j' taj 'Marin' zaprav' nasto od 'Mirin' jerbo ulca vodi na groblje u vječiti 'Mir'.
(Kak je Marinova ul'ca dob'la ime)
O činjenici da je pisanje ovakvih tekstova nadahnutih tradicijskim folklornim identitetom podneblja autora izuzetno zahtjevan pothvat (jer uključuje i jezičnu i sadržajnu pripremljenost) svjedoči nam i urednik knjige, profesor Ivan Zelenbrz: „Zato možemo ustvrditi da je mikeški lakše govoriti (divaniti) nego pisati.“ Doista se možemo složiti s idejom da bi tekstovi bili uvjerljiviji bez pretjeranih izostavnika i uz akcentuaciju koju je lakše izgovoriti nego zapisati, no u ovom slučaju presudnu i znatno značajniju ulogu za kvalitetu književnoga teksta igraju težina same naracije i njezina materijala (smisao pobjeđuje vizualni prikaz i leksik).
Uz ljubav prema mikeškom govoru, autor izražava i ogromno poštovanje prema uglednim suvremenicima, kao što iskazuje i počast svima onima koji su nas napustili. U sadržajnoj zbirci svoje čitatelje podsjeća na zanimljive i talentirane Virovitičane i Virovitičanke s dužim ili kraćem „stažem“ u Virovitici (poput Sandre Pocrnić Mlakar, Igora i Vlaste Golub, Antuna Vrbenskog, Draška Zidara, Mije Pavelka, Mirana Hajoša, Ivana Dečaka, Marina Jurića Čivre, Roberta Roklicera, Brune Sokelea, Đurđice Seits, Mirjane Kotromanović, Ivana Kovačevića, fra Rozu Brkića, Rodoljubaša...), kao i na zanimljive događaje (Virovitičke umjetničke večeri, Festival radosne kulture - FRKA, Virovitičke kazališne susrete - VIRKAS, Rock blues fest, Rokovo...) i mjesta (Kazalište Virovitica, kafić Boom, stari bazen u parku, nazivi ulica). Književno šarenilo Bunjevčeve zbirke sjajnim slikovnim dodatcima upotpunio je virovitički karikaturist Roko Idžojtić čiji šaljivi crteži, karikature na tragu stripa, svakoga tjedna razvedruju poleđinu Virovitičkog lista. Na njima se pojavljuju likovi Mikeša koji opasno nalikuju Beri, žilavom pripovjedaču iz čijega se kuta promatra čarolije kulturne i društvene scene Virovitice u nekoliko predkoronskih godina.
U komičnosti pisma i lakonogoj kritičnosti, pripovjedač zadržava notu nostalgije i naklonosti koje poklanja vremenu (onom koje prolazi ili je prošlo):
(...) uz topli čaj, ugodno druženje i pokoju sjetu.
(Najbolji promotor našeg Mikešlanda)
Osim traženja nekih prošlih vremena koja se ne mogu vratiti, veze između djeda i unuka, prošlosti i sadašnjosti, Bunjevčevi tekstovi obojeni su povjerenjem koje živi u obitelji:
Staro i mlado zajedno. Otate, očevi i dica s kolina na kolino prenose i predaju tu požrtvovnost, 'rabrost i humanost
(Za Dan policje igrale modre legende)
(MM, 8. 10. 2021.)
Primjedbe
Objavi komentar