Nastja Kulović, Nešto drugo: priča o ljubavi
(Centar Akcija, Zagreb, 2021.)
Čak se ni psiholozi ne mogu složiti koliko točno vrsta ljubavi na
svijetu postoji. Kad bi laici krenuli promišljati o podjelama, mogli bi
govoriti o ljubavi prema romantičnom partneru, djetetu, roditelju, baki ili
djedu prijatelju, učiteljici, kućnom ljubimcu, predmetima... i zavrtjeli bi se
u beskonačnom krugu ljubavi koju je teško definirati i odrediti kao riječ, lakše
ju je analizirati u djelima. Ono što je sigurno, poučeni Petrarkinim
četrnaestostoljetnim viđenjem ljubavi, možemo reći da je ljubav „krunska milost čovječanstva, najsvetije
pravo duše, zlatna karika koja nas veže“, mjesto na kojemu pojedinac pronalazi
sam sebe. Kako bi se pronašao i izgradio svoj identitet čovjek mora osjetiti, poznavati
i prepoznati onu prvu ljubav koja dolazi iz naše temeljne zajednice – obitelji.
Upravo je obitelj glavni motivator novoga
romana „Nešto drugo: priča o ljubavi“ književnice Nastje Kulović. U svom drugom
romanu nastavlja ideju započetu u prvijencu „Kud si krenula?“ i traga za
odgovorima kojima bi ublažila obiteljske patnje. Umjesto pčele koje motivirala
naslovnicu prve knjige, drugu knjigu motivira drvo smokve koja se nalazi u vrtu
pripovjedačice. Prodremo li u simboliku, smokva se može povezati s krivnjom
Jude Iškariotskoga, koji izdaje Krista, nakon čega si, gonjen velikom krivnjom,
oduzima život upravo na stablu smokve. Krivnja je, uz ljubav, naglašen motiv
cijeloga romana. Ovaj trodijelni roman prati priču na nekoliko razina, zračeći
snažnim autobiografskim ozračjem. Prvi dio „Nešto o njima“ zapisan je u trećoj
osobi i opisuje krah jedne ljubavne priče. Započinje rastankom bivših
supružnika i oproštajem oca (koji odlazi u Ameriku) i njegova malena sina.
Kulović pripovijeda lako, jednostavno, no s mnogo emocije unesene u rečenice.
„Stajao je iznad nje, gledajući u pognuti joj vrat, šuteći. Mjesto za poljupce čekalo je presudu.“
Lik majke predstavlja snažnu ženu koja, zbog
neuzvraćene prisnosti, postaje preljubnica i obilježena žena. Njezin suprug, njezina
velika ljubav, odlazi i ostavlja život u Americi uz novu suprugu, a nju
ostavlja s velikom krivnjom koja je prati na svakom budućem koraku u životu: u
nemogućnosti ostvarivanja velike čarobne ljubavi s novim odabranikom Starim, u
iznevjeravanju njezine želje za drugim djetetom (djevojčicom o kojoj sanja), u
gubitku osoba koje su je oblikovale (roditelji, suprug, svekar).
„E kad bi srce bilo papir…“
Majka je uvijek odmjerena, rijetko kad iznosi
vlastite osjećaje, ali odlučuje ne biti žrtva neiskrenosti. Zanimljiv je njezin
odnos sa svekrom, ocem bivšega supruga. Upravo on prati i potiče razvoj njezina
života nakon smrti svoga sina. Ne
pokazuje da joj zamjera. Umjesto toga, pokušava je usmjeriti u smjeru koji bi od
obične seljanke iz malog sela blizu Smedereva (kako je ona smatrala da je
muževa školovana zagrebačka obitelj doživljava) stvorio snažnu gospođu.
„Kad bi djeca baš u svemu slušala roditelje, nikad nitko ne bi napravio iskorak.“
Majka dugo izbjegava pomisao na drugu vezu, ali
se u njezinu životu pojavljuje osam godina mlađi muškarac kojega njezin sin
naziva Starim i prihvaća ga kao vlastita oca (kasnije će se vidjeti da je
svojom ljubavlju ovaj čovjek obogatio i unuke). „Nešto o njima“ prati obitelj
od očeve odluke o odlasku u Ameriku i rastave sve do dječakove ženidbe u 26. godini.
Drugi dio romana nazvan je „Nešto o meni“. U
ovome dijelu pripovjedačica se, jasno dajući do znanja da je instanca autorice
itekako uključena u priču, obraća baki u prvoj osobi. Ženska pripovjedačica
pritom baki postavlja pitanja i izgovara sve ono što je vezano za baku (poput
priznanja tko joj je biološki djed, posjeta njegovu grobu u Americi, smrti bake
i Staroga), a istovremeno u tekstu pronalazi poveznicu dviju žena koje su
živjele u različitim razdobljima i shvaćale ljubav i brak na drugačiji način.
Treći, ujedno i najkraći dio, nosi podnaslov „Nešto
drugo“. U njemu dolazimo do shvaćanja kako je svaki ključni lik
autoričina/pripovjedačičina života u svom značenju sačuvao neku riječ. Baku bi
se opisalo riječju KRIVNJA (cjeloživotno obilježje koje je baki oduzelo pravo
na sreću i na leđa joj naprtilo jaram nedostatka oprosta jer „Oprost je
kompleksna tema, ne želim je banalizirati.“), djeda riječju BIJEG (umjesto
rješavanja problema, bježi od svega i svih, ali ne može pobjeći od sebe samoga),
a dječaka riječju TATA (pojam koji obilježava nedostatak njegova „pravoga“ oca,
pojam koji obilježava oca kojega si je sam odabrao – Starog, pojam koji
obilježava i njegovu ulogu oca dvjema kćerima). Doduše, u samom klasificiranju i definiranju zaboravljen je lik Starog čiji bi se lik (mada i sam na trenutke crno-bijel, nikako idealan) moglo nazvati riječju LJUBAV.
Nastja Kulović pokazuje izuzetnu naratorsku vještinu svojom „jednostavnom“ rečenicom i puninom sadržaja koje se ogledaju ne samo u književnoj sposobnosti formuliranja teksta, već i u jednoj cjelovitoj ideji čuvanja nasljeđa, preslikavanju obiteljske priče u malen diskurzni fotoalbum kojim u potpunosti pokazuje koliko su rečenice njezinih predaka („Napravi najbolje što znaš s onim što imaš.“, „Svatko ima svoju sudbinu.“) i svi njihovi emotivni doprinosi utjecali na snagu njezinu pisma i umjetničku poniznost.
Primjedbe
Objavi komentar