Sjećanje na lik i djelo Mirka Kovačevića (29. listopada)
„A djelo, radosno se objavljujući, nastaje iz potrebe da se u duhu naplavljen trenutak sačuva od prolaznosti, ispunjavajući sve pore i kutke spasonosnim nadahnućem.“
Tako je u svom eseju Život osmišljen stvaralaštvom koji je svoje mjesto našao u knjizi „Članci i eseji: o stvarateljima, suradnicima i kulturi u INI“ (2005.) – a za koji je predgovor napisala apsolutna vladarica biografskih narativa i njihove jednostavne, no svemoćne riječi, Julijana Matanović – pisao blagi erudit virovitičkoga kraja čije su rečenice svoj vječni spokoj pronašle u gradu podno Sljemena, Mirko Kovačević. U godini u kojoj nas je napustio i slaveći njegov 73. rođendan koji, simbolično, „pada“ 29. listopada na spomendan smrti Tituša Brezovačkoga i Silvija Strahimira Kranjčevića, hrvatskih patriota u čijim je rečenicama počivao hrvatski zavičaj (sanjivost šaljivoga kaj i snaga senjske bure pod Nehajem), prisjećamo se Kovačevićeve pjesničke vještine i još veće ljubavi prema rodnomu kraju.
Ovaj kritičar, pjesnik, esejist, književni urednik i veliki ljubitelj umjetnosti u svim njezinim oblicima (osobito u onom književnom i likovnom) u svojim je tekstovima izuzetno promišljao o književnosti kao o krucijalnoj potrebi ljudskoga duha, a ipak dovoljno prizemnoj i svakodnevnoj pojavi koja vapi za općeljudskim i jednostavnim pristupom. I same njegove rečenice su takve: jasne, kratke, razumljive, sklone racionalnoj analizi. Poezija je bila drugačija. U njezinim se stihovima stapao s vlastitom dušom, prepuštao subjektivnom (kako to obično i biva kad dođe do lirskoga pakta sa stihovima). Njegove pjesničke zbirke Svakidašnji krajolik (Matica hrvatska u Zagrebu, 1994.) i Čežnjive daljine (Ogranak Matice hrvatske u Virovitici, 2000.) veliko su književno bogatstvo u kojemu se jasno vidi putovanje lirskog subjekta i njegovo traganje za idiličnim krajolikom čije utočište siroti tragač pronalazi u rodnom zavičaju. Osobito u drugoj zbirci naglašeni su putovanje, ali i izuzetna čežnja za pronalaskom cilja, onoga što se može zvati svojim. Kovačević stvara stilski bogatu, rafiniranu poeziju dubokog proživljavanja. Njegovi slobodni stihovi ispunjeni su pjesničkim slikama, bojama koje daju puninu intimnoj tematici skrivenoj duboko ispod pejzažnih motiva i duhovne potrage. Gradovi koji se opisuju krik su za blizinom rodnoga kraja, nemogućnost dohvaćanja „drage blizine“, ali u konačnici razvijanje svijesti o nematerijalnom zavičaju koji u uspomenama, sjećanjima i stihovima postaje beskonačan. Književni kritičar Sead Begović Kovačevićev izričaj nazvao je „esteticizmom doživljaja“, ali se u njegovoj slojevitoj lirici može pronaći i ekspresionistička ideja zavičajnosti „malenog pod zvijezdama“ te sveljudske prolaznosti smještene u jednostavan stih:
„Mi pod zvijezdama sićušni / promatramo trenutak vječnosti.“ (Duboke modrine, IV.)
Dragi Mirko, neka Vam je blaga vječnost. Sretan rođendan!
(MM, 10. listopada 2021.)
Primjedbe
Objavi komentar