Vladimir Hoblaj, Što učiniti kad se trese tlo pod nogama
(Daruvar: Logos, 2021.)
Irski
dramatičar Samuel Barclay Beckett zapisao je: „Ikada pokušao. Ikada pao. Nema
veze. Pokušaj ponovno. Padni ponovno. Padni bolje.“ U ovoj isprekidanoj
rečenici, koja svojim stankama gradi hrabrost i jača vjeru ne samo u čovjeka
nego i (neizravno) u Boga i Njegovu (po)moć, poznati je književnik dočarao svu
mudrost ljudskoga postojanja. Čovjek doista redovito juriša za svojim uspjesima
koji mu ponekad izmiču baš kao što „bistrom vitezu od Manche“ izmiču
vjetrenjače. Trenutak pada svakako bi trebao biti i trenutka velikoga uzleta
jer, upravo u vremenu najveće patnje, čovjek najviše može naučiti o samomu sebi.
O važnosti učenja o sebi, a istovremeno i velikoj ljudskoj potrebi i žeđi za
Božjom zaštitom tijekom razdoblja „niske vjere“, točnije – o razvijanju
svijesti o tome da čovjek snuje, a Bog određuje, govori nam Vladimir Hoblaj u
svojoj knjizi Što učiniti kad se trese
tlo pod nogama.
Riječ
je o tekstu pisanom u prvoj osobi koji je obogaćen autobiografskim elementima
(doživljaj potresa) i iskustvenim učenjem kroz tekst (poznavanje Biblije).
Pripovjedne tehnike temelje se na tečnom monološkom pripovijedanju koje –
nadopunjeno citatima i parafraziranim rečenicama poznatih ili pak anonimnih
kazivača, jednako kao i biblijskim citatima – uspješno progovara o ljudskoj
patnji i načinima na koji nas Bog kroz nju poučava. Autor na
filozofsko-teistički način obrađuje temu tragedije i traume. Na površinu pritom
izvlači najteže trenutke čovjekova života: potrese, ratove, selidbe iz
socioekonomskih razloga. Hoblaj u svom sadržaju pokušava probuditi spoznaju o
svijetu – globalnom selu u kojemu svi osjećaju tugu i boli svojih bližnjih,
svoje braće. Kad su semantika teksta i žanrovske odrednice u pitanju, ovaj
tekst možemo nazvati trojako: knjigom samopomoći i ozdravljenja koje čovjeku
dolazi uz Božju pomoć, znanstvenim teološkim svjedočanstvom ili pak poetiziranom
metaforičkom umjetnošću riječi u kojoj se povezivanje s drugima koji su
prihvatili Krista naziva orkestrom za vječnost; u ruci Stvoritelja odvijaju se
najljepši koncerti (naravno, prihvati li se ideja kako grčka riječ poiema označava stvorenje, „alat“ u
Božjim rukama kojim će, zbori Hoblaj, Bog-umjetnik stvoriti najljepša
umjetnička djela). Sam autor pokušava objasniti motiviranost svojih rečenica i
svrhu svoga proznoga rada, tvrdeći da su za nastanak istoga postojala dva
razloga. Prvi bi bio savjetodavan (kako ne postati žrtva svojih teških
okolnosti), dok bi drugi za cilj imao „otvoriti nove vidike u uvjerenju da
nijedan savjet i nijedna smjernica“ nisu dovoljni „ako izostavimo Boga“.
Govoreći o traumi (i dobro poznatom čovječjem pitanju: „Zašto, Bože, zašto baš
meni?“) autor govori o različitim shvaćanjima Boga (Bog koji šuti, Bog kojega
nema, Bog koji ne mari, Bog koji sluša, Bog koji nam piše, govori, izvještava,
Bog koji tješi i hrabri). Promišlja pritom o svjedočanstvima poteklima iz
Biblije analizirajući ih na različite načine – kao mit, laž ili istinu.
U
ovoj bogatoj denominativnoj interpretaciji/opservaciji odnosa Boga i čovjeka
Hoblaj se ne trudi pridobiti čitatelja, ne teži moraliziranju, generaliziranju
ili pak stvaranju statusa superiornoga pripovjedača koji će se, pozivanjem na
Bibliju ili citate stručnjaka, domaći odobravanja. U šest poglavlja knjige
autor je zapravo vješto (osim religijske topline) donio i psihološku ruku spasa
zaogrnutu kršćanskom metaforikom i simbolikom. Posložio je tako u svojim
poglavljima traumu i pet faza žalovanja. Prvo poglavlje, Kad se tlo trese, odnosi se na sam trenutak pada svega oko čovjeka
i u čovjeku, trenutak u kojemu se čovjek zapita što učiniti kad osjeti
tragediju na svojoj koži. Drugo poglavlje, Kad
je Bog daleko, u kojemu autor propituje Boga kojega nema, koji ne mari,
šuti ili smo mi udaljeni od Njega, potkrijepljen pričom o Jobu, predstavlja
prvu i drugu fazu žalovanja – poricanje postojanja bliskosti s Bogom te ljutnju
na Boga koji traumu i tragediju dopušta. Treća faza, pregovaranje, svoje mjesto
pronalazi u trećem poglavlju knjige (Kad
je Bog blizu) koje se pita kakav je Bog koji sluša, govori, piše,
izvještava, tješi i hrabri one koji su traumu proživjeli i preživjeli.
Depresija, četvrta faza žalovanja u kojoj čovjek procesuira traumu i počinje s
njom doista živjeti pripada četvrtom poglavlju knjige (Kad nas Bog posjeti), a o tome osobito svjedoči podpoglavlje Bog koji s nama pati. Prihvaćanje kao
peta faza žalovanja nalazi svoje mjesto u petom poglavlju Kad Bog postane nada. Ovo poglavlje bogato je optimizmom učenja i
gradnje na sigurnim temeljima, kao i radovanju Božjim čudima (a što li je veće
Božje čudo od života koji nam je dan da ga živimo i ljudi koji ga dijele s
nama?!). Hoblaj idealistički, čuvajući na dnu svoje knjižne „Pandorine kutije“
ono najvrjednije, pred čitatelja postavlja nadu. Uz ljubav i vjeru, nada biva
najveći blagoslov koji nam je Gospodin udijelio. Noseći je oprezno u svojim
srcima i rukama, bit ćemo u mogućnosti graditi „novu sadašnjost za novu
budućnost“ i nakon svakoga potresa pod našim nogama tlo će ostati čitavo, a mi
ćemo postati poput Matejevih ptica nebeskih koje se u Hoblajevu narativu
spominju u izuzetno afirmativnom kontekstu („Ptice nisu tjeskobne. One nisu
zabrinute što će se dogoditi ako im ponestane hrane. Ali nikako nisu ni
pasivne. Bog ih ne hrani tako da one same ne trebaju ništa učiniti, već ih
hrani dajući im sposobnost letenja i instinkt pronalaženja hrane, što one
aktivno i koriste.“): borci koji će, uz Božju ruku spasa, svoje zalaganje te
želju za životom, umjesto na ponovni i „bolji“ pad svoje vrijeme posvetiti letu
– letu u visoka nebeska prostranstva.
(MM, 20. 10. 2021.)
Primjedbe
Objavi komentar